O NAMA

POVIJEST

VATERPOLSKI KLUB MORNAR

Plivačko-vaterpolski klub Mornar osnovan je u travnju 1949. kao sekcija, pa klub, a od 1951. postao je klubom u sastavu utemeljenog sportskog društva Mornar kojemu su pripali i veslački i jedriličarski klub, a poslije i podvodno istraživački klub.

Prvi predsjednik toga plivačko-vaterpolskog kluba bio je Miljenko Tomić, potpredsjednikom je izabran Dalibor Meštanek, već aktiviran u začecima sportskog društva pri Domu Mornarice.

U ta osnivačka vremena sigurno se nije moglo predvidjeti što će sve od toga izaći kad bi se našli zajedno okupljeni nekom novom stvaralačkom idejom kao na primjer: Stjepo Duvnjak, Božo Grkinić, Vlade Polić, Dinko Rizzi, Lovro Radonić, Nikola Trojanović, Boris Škanata, Bruno Cvitan, Duško Pandur i Mišo Vidović, sve sami prvi prvcijati osnivači Mornara. A nisu ni pomišljali da su osnivači kluba koji će proslaviti 70-ti jubilej s toliko medalja i trofeja.

Plivači i vaterpolisti Mornara već 1951. imaju svoje plivalište, improvizirano pontonsko plivalište na mjestu ondašnjeg veslačkog kluba Mornar, koji će kod svog hangara ostati i toliko desetljeća poslije, u vrijeme novog Hajdukovog stadiona i prvih zatvorenih plivačkih bazena. Dugo je Mornar postizao prilično bitne rezultate, a da nije imao pravog bazena. Već 1949. njegova vaterpolska momčad izborila je plasman za drugu, a onda odmah i za prvu ligu, iako se treniralo kod susjeda na bazenu Jadrana u Zvončacu.

To su vremena podatka koji se neprestano ponavlja – Mornar je prošao vaterpolske kvalifikacije za plasman u Drugu ligu u Sarajevu, gdje se prošetao turnirom bez primljenog gola s ukupnim omjerom 86:0. A već na idućem turniru u Korčuli izboren je i prvoligaški status. Tvorac nevjerojatnih gol-diferenci s nulom u broju primljenih golova bio je utemeljitelj, trener i igrač Riječanin Božo Grkinić, a s njim su bili Dinko Rizzi, Bruno Cvitan, Stjepo Duvnjak, Vlado Polić, Lovro Radonić, Mišo Vidović i – vratar Niko Trojanović.

Miljenko Tomić

prvi predsjednik PVK „Mornar“

Dalibor Meštanek

prvi potpredsjednik i jedan od osnivača PVK „Mornar“

Plivači i vaterpolisti Mornara već 1951. imaju svoje plivalište, improvizirano pontonsko plivalište na mjestu ondašnjeg veslačkog kluba Mornar, koji će kod svog hangara ostati i toliko desetljeća poslije, u vrijeme novog Hajdukovog stadiona i prvih zatvorenih plivačkih bazena. Dugo je Mornar postizao prilično bitne rezultate, a da nije imao pravog bazena. Već 1949. njegova vaterpolska momčad izborila je plasman za drugu, a onda odmah i za prvu ligu, iako se treniralo kod susjeda na bazenu Jadrana u Zvončacu.

To su vremena podatka koji se neprestano ponavlja – Mornar je prošao vaterpolske kvalifikacije za plasman u Drugu ligu u Sarajevu, gdje se prošetao turnirom bez primljenog gola s ukupnim omjerom 86:0. A već na idućem turniru u Korčuli izboren je i prvoligaški status. Tvorac nevjerojatnih gol-diferenci s nulom u broju primljenih golova bio je utemeljitelj, trener i igrač Riječanin Božo Grkinić, a s njim su bili Dinko Rizzi, Bruno Cvitan, Stjepo Duvnjak, Vlado Polić, Lovro Radonić, Mišo Vidović i – vratar Niko Trojanović.

Naravno da je iza Mornara stajao ondašnji sustav unutar kojega su se organizirano gradilo male reprezentacije s koncentracijom kvalitete. Tako je građen i Mornar, dovodilo mu se talente iz svih krajeva, a time je klub postajao glavni magnet za mlade i razvijanje masovnog sporta. I uz najmanju potporu Mornar je odletio pred svima, što je bilo i prirodno. Ali nikad se Mornar nije ponašao elitistički, niti s podcjenjivanjem. Njegovi sportski radnici i natjecatelji odgajani su u ondašnjem cijenjenom duhu skromnosti i plemenitog poimanja sporta. Dobro je sjetiti se tih davnih, potpuno zaboravljenih i danas zanemarenih vrlina.

Vaterpolisti su pet puta osvajali naslov državnog prvaka od 1952. do 1961. Nisu bili prvaci 1954. i od 1956. do 1961. kada je osvojena ta zadnja nezaboravna titula onih najstarijih legendi Mornara. Od vremena Grkinića i Duvnjaka do posljednjih generacija s imenima: Jani Barle, Vinko Rosić, Zvonimir Rino Kreković, Jakov i Ante Matošić, Marin Grubić, Ivica Bandalović, Petar Jakaša, Jure Srhoj…

Kasnije Mornarove generacije nastavile su njegovati taj stari pečat, ali nije bilo lako pratiti rezultate klubova s kontinenta, koji su i zimi imali uvjete za rad. Pa ipak su ostala zapamćena velika vaterpolska imena iz doba 70-tih godina poput Petra Jakaše, Joška Kovačevića, Zorana Kačića, Zorana Družeića, Bore Savića, Dragana Matutinovića, Borisa Fradelića, Jakova Galića, pa zatim 80-tih Renca Posinkovića, Marinka Roje, Zorana Filipovića, Tonka Bezine, Branislava Zovka, Vojkana Šegvića, Joška Krekovića, Deni Marinkovića, a nakon njih i 90-tih godina poput Zdeslava Vrdoljaka, Tea Đogaša, Slavka Letice, Ive Brzice …. S koljena na koljeno do danas. U međuvremenu, i u doba najvećih Mornarovih kriza, iz Poljuda je dosegnuta i sama Europa osvajanjem Kupa pobjednika kupova 1986. godine pod vodstvom trenerskog maga Dragana Matutinovića.

Mornar je na međunarodnu scenu zakoračio daleke 1953. u Beču kada je osvojio Mitrov kup, turnir na kojem bi se okupila najveća imena vaterpola, pa se moglo reći da je to bila ondašnja verzija kasnijeg Kupa prvaka Europe u vaterpolu.

Najveći uspjeh u povijesti kluba ostvaren je 1986. godine kada je Mornar osvojio europsko klupsko natjecanje Kupa pobjednika kupova. Ta generacija se još uvijek može smatrati najboljom generacijom Mornara svih vremena uz vrlo bitan podatak da su svi igrači te generacije ponikli u Mornara.

U novije doba Mornar je dva puta bio vrlo blizu ponavljanja uspjeha iz 1986. godine igrajući u dva uzastopna polufinala Eurokupa u sezonama 2015/2016. i 2016/2017. godine. Tu generaciju je predvodio Zdeslav Vrdoljak, a u njoj je bilo nekoliko današnjih reprezentativaca Rino Burić, Luka Lozina, Marino Čagalj i drugi, te je nedostajalo malo sreće da se Mornar ponovno popenje na europski tron.

Također je vrijedno spomenuti olimpijce Mornara koji su sudjelovali na Olimpijskim igrama i ukupno osvojili jedanaest olimpijskih medalja, bilo kao članovi Mornara ili kao članovi drugog kluba, ali su ponikli i igrali u Mornara:
Ivo Štakula, Lovro Radonić i Boško Vuksanović, učesnici na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. i Melbourneu 1956., na kojima su osvojili po dvije srebrne medalje.
Tomislav Franjković, učesnik na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. i osvajač srebrne medalje.
Vinko Rosić, učesnik na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. i osvajač srebrne medalje.
Zoran Kačić, učesnik na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976., peto mjesto.
Renco Posinković, učesnik na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. i osvajač jedine zlatne medalje za „Mornara“.
Joško Kreković i Zdeslav Vrdoljak, učesnici na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. osvajači srebrne medalje.
Zdeslav Vrdoljak i Teo Đogaš, učesnici na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. šesto mjesto.

Osim nastupa i medalja na Olimpijskim igrama mnogi mornarevci su u nacionalnoj kapici osvojili medalje na Europskim i Svjetskim prvenstvima od kojih treba istaknuti Tea Đogaša i Zdeslava Vrdoljaka koji je kao kapetan reprezentacije predvodio istu do titule svjetskih prvaka 2007. godine u Melbourneu.

Mornar je imao i dva trenera koji su kao nacionalni treneri učestvovali na Olimpijskim igrama: Božo Grkinić, savezni trener na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. i Melbourneu 1956., na kojima je s državnom reprezentacijom oba puta osvojio srebrnu medalju.
Dragan Matutinović, nacionalni trener Španjolske reprezentacije na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992., na kojoj je s momčadi Španjolske osvojio srebrnu medalju.

Od najvećeg uspjeha u povijesti kluba, osvajanja europskog Kupa pobjednika kupova u vaterpolu 1986. godine Mornar je proživio tridesetak godina bez pravog trofeja ili uspjeha, sve do generacije 2015-2017. Koja je bila tako blizu ponavljanju uspjeha iz 1986. Bolje reći, za Mornarev kao i uvijek zanosni i dobro organizirani rad najveći dometi bili su treće mjesto u Hrvatskoj, što je s obzirom na objektivno neravnopravnu bitku s moćnima tipa Jug i Mladost – ravno najvećem mogućem uspjehu. Kao jedne od najvećih uspjeha u povijesti kluba treba istaknuti osvajanje trofeja Toni Nardelli za najuspješniju momčad u omladinskim kategorijama u Hrvatskoj. Ovaj trofej je Mornar osvajao pet puta uzastopno od 2008. do 2013. godine čime je stekao neslužbenu titulu najboljeg kluba u Hrvatskoj u mlađim kategorijama u posljednjih 15-tak godina. Mornareva omladinska škola je ovim uspjesima postala nadaleko poznata i priznata, a sve zahvaljujući predanim dugogodišnjim mornarevcima – trenerima u omladinskom pogonu Ozrenu Mihaljeviću, Danijelu Buriću, Damiru Radiću, Hrvoju Bobanoviću, Zvonimiru Ivanku, Zdeslavu Vrdoljaku i drugima koji su nakon igračke karijere nastavili s trenerskim radom u matičnom Mornaru.

Od osamostaljenja Hrvatske nekoliko je generacija koje su osvajale treće mjesto u prvenstvu Hrvatske što je pored višestruko bogatijih klubova Juga i Mladosti i u nekoliko sezona i Primorja bio najveći mogući uspjeh. Odmah na startu nakon osamostaljenja Hrvatske 1992. godine, pod vodstvom Joška Kovačevića i Zorana Kačića, Mornar je u tom prvom Prvenstvu Hrvatske bio treći. Krajem 90-tih godina i početkom novog stoljeća najdublji trag će ostaviti trenerski rad Mirsada Zajmovića Mice, izuzetnog mornarevca koji je nešto ranije završio igračku karijeru da bi sve nadoknadio kao trener prve momčadi. U šestogodišnjem razdoblju u kojem je vodio seniore Mornara, Zajmović je uspio Mornara dovesti još jednom na treće mjesto u sezoni 2000/2001.. Bile su to generacije za koje su igrali mnogi novi, mlađi igrači, poput Slavka i Borisa Letice, Tea Đogaša, Danijela Burića, vratara Ive Brzice i Mira Kačića, Željka Kovačića … koji su stvoreni u omladinskom pogonu Mornara što je oduvijek bila Mornareva tradicija.

U ovom razdoblju posebno treba istaknuti 1994. godinu kada je na čelo kluba došao dr. Vice Batinica direktor Brodospasa, te je Brodospas postao Mornarevim sponzorom čime je napokon dobivena tako potrebna financijska stabilnost. Od tada se klub zove Mornar-Brodospas, te je započela nova era Mornara u kojoj je Mornar postao možda i najbolje organizirani klub u državi što se posebno odrazilo na izvanredno organiziranoj omladinskoj školi koja je u proteklih 20-tak godina najsvjetlija točka kluba. Mornar i Brodspas su zajedno brodili sve do 2019. godine kada se najdugovječniji i najuspješniji predsjednik kluba dr. Vice Batinica povukao s dužnosti predsjednika.

U posljednjih 15-tak godina i Mladen Hraste će kao trener osvojiti osvojiti jedno treće mjesto u sezoni 2006/2007., što je objektivno zbilja najveći mogući uspjeh u konkurenciji s puno jačim klubovima kao što su zagrebačka Mladost, dubrovački Jug, a također i riječko Primorje, pa neko vrijeme splitski POŠK, a također i Jadran. Te godine karakteriziraju povratci mornarevih olimpijaca Krekovića i Vrdoljaka te nekoliko pobjeda protiv Mladosti i Juga u nezaboravnim utakmicama. Nakon Hraste, po završetku igračke karijere na mjesto trenera seniora dolazi Joško Kreković, te u slijedećih 6 godina vodi seniore Mornara. U tom periodu Mornar postaje redoviti sudionik Eurokupa, a od igrača u tom periodu treba izdvojiti Bana, Kovačića, Čorušića i Marinić-Kragića, te tadašnje mlade reprezentativce Anića, Čaglja i Čalića.

Krajem 2000-tih po završetku igračke karijere, Zdeslav Vrdoljak postaje Voditelj omladinskog pogona, te počinje razdoblje dominacije Mornara u mlađim kategorijama (2010. godine je Mornar od 10 natjecanja prvenstava i kupova u mlađim kategorijama osvojio 8 što nikome prije i poslije nije uspjelo). Nakon Krekovića, Vrdoljak 2013. godine postaje trener seniora te sa igračima iz Mornarevog pogona osvaja dva treća mjesta u prvenstvu u sezonama 2014/2015. i 2015/2016. i to pobjedama protiv Mladosti i Primorja. Također, Mornar igra dva polufinala Eurokupa 2016. i 2017. godine, u kojima nažalost ne uspijeva ostvariti uspjeh iz daleke 1986. godine. U tom periodu vrlo je bitno navesti i uspjehe mornarevih igrača u mlađim reprezentativnim selekcijama, pa je tako mlada reprezentacija pod vodstvom Joška Krekovića 2016. godine postala svjetski prvak u kategoriji U-17 sa čak 5 mornarevaca u sastavu (Podrug, Kreković, Krolo, Pejković, Butić), a 2018. godine reprezentacija U-20 je na europskom prvenstvu osvojila srebro (Burić, Dužević, Zović, Podrug) što su ujedno i najveći uspjesi mladih hrvatskih reprezentacija posljednjih godina. Nakon dugog niza godina i u seniorskoj nacionalnoj reprezentaciji pojavljuju se mornarevci Čagalj, Lozina, Zović, Burić što dovoljno govori o kvaliteti rada omladinskog pogona kluba.

Mornara je cijeli svoj vijek stalno pratila ista sudbina, da stvara igrače, igru, trenere, generacije i generacije vrijednih imena i reprezentativaca, ali se uvijek taj mukotrpni uspon završavao na način da bi ga iskoristio drugi klub, jači, moćniji, utjecajniji, bogatiji i s jačim zaleđem, možda sličnim onom što ga je Mornar imao pri svom osnutku… 2019. godine svečanom akademijom obilježena je 70-godišnjica osnutka Plivačkog i Vaterpolskog kluba Mornar, te je tom prigodom napravljen i dokumentarni film o Mornaru i njegovoj blistavoj i uspješnoj povijesti

Jedno od gostovanja na Banjici, 1976.: članovi Uprave Pero Matutinović i Ivica Peterlin, trener Feđa Penović, Goran Drezga, Srđan Bužančić, Joško Kovačević, Boro Savić, Nenad Matošić, Zoran Kačić, Jakov Galić, čuče: Michelle Squiccimaro, Branislav Zovko, Mario Matulić, Dragan Matutinović, Boris Fradelić, Lucijan Prelević
Vaterpolska momčad, doprvaci Kupa 1973.: Pero Jakaša, Joško Kovačević, Boro Savić, Branko Reić, Zoran Družeić, Marko Škovrlj, Zlatko Čatlak, trener Bruno Cvitan, čuče: Dragan Matutinović, Boris Fradelić, Lucijan Prelević, Zoran Kačić
Momčad „Mornara“, pobjednik turnira u Beču, 1953., neslužbeno finale Europskog kupa prvaka: Lovro Radonić, Bruno Cvitan, Boško Vuksanović, Božo Grkinić, čuče: Tomislav Franjković, Ivo Štakula, Darko Šarenac
pontonski bazen 1951
pontonski bazen 1951
betonski bazen na Poljudu, 1955.
Prva vaterpolska momčad „Mornara“ na bazenu „Jadrana“, 1949.: Lovro Radonić, Božo Grkinić, Boris Škanata, Vlado Polić, Darko Šarenac, Boško Vuksanović, čuče: Dinko Rizzi, Bruno Cvitan, Stjepo Duvnjak, Nikola Trojanović, Duško Pandur, Mišo Vidović.
Prvoligaška momčad na svom prvom državnom prvenstvu, Zrenjanin, 29.07.1950.: Mićo Kos, Lovro Radonić, Bruno Cvitan, Niko Trojanović, Boško Vuksanović, Božo Grkinić, Stjepo Duvnjak, Tomica Franjković, Darko Šarenac, Ivo Štakula, Ivo Brajević
Prvoligaška momčad na svom prvom državnom prvenstvu, Zrenjanin, 29.07.1950.: Mićo Kos, Lovro Radonić, Bruno Cvitan, Niko Trojanović, Boško Vuksanović, Božo Grkinić, Stjepo Duvnjak, Tomica Franjković, Darko Šarenac, Ivo Štakula, Ivo Brajević
Vaterpolska momčad državni prvaci 1955.g. i 1956.: Lovro Radonić, Bruno Cvitan, Jani Barle, Božo Grkinić, Davorin Janeković, Tomislav Franjković, Ivo Štakula
Vaterpolska momčad državni prvaci 1961.: Jakov Matošić, Marin Grubić, Ante Matošić, Lovro Radonić, Vinko Rosić, Uglješa Čavlina, Jani Barle, čuče: Zvonimir Kreković, Josip Jović, Miomir Ercegović
Vaterpolska momčad, 1968.: Jani Barle, Joško Kovačević, Ivica Bandalović, Jure Srhoj, Zvonimir Kreković, Vinko Rosić, čuče: Maks Škabar, Frane Srhoj, Petar Jakaša, Zdravko Grubić, Gorki Bubić
Pobjednici Kupa pobjednika kupova, 1986.: Branislav Zovko, Boris Katić, Nenad Matošić, Zoran Filipović, Mladen Hraste, Tonko Bezina, srednji red: Teo Novaković, predsjednik Renato Vučetić, Rino Katunarić, Joško Kreković, Srđan Trgo, čuče. trener Dragan Matutinović, Deni Marinković, Renco Posinković, Vojko Šegvić, Branimir Bućan, pomoćni trener Damir Kotrulja.
Vaterpolska momčad, 1982.: trener Momo Čurković, Tonko Bezina, Vojko Šegvić, Lemaić, Mladen Hraste, Marinko Roje, Nenad Matošić, Zoran Kačić, Darko Pletikosić, čuče: Teo Novaković, Renco Posinković, Siniša Meštanek, Damir Roje, Branislav Zovko, Srđan Reljić i Mica Zajmović
Vaterpolska momčad treća na prvom državnom prvenstvu Hrvatske, 1992.g.: Siniša Duhović, Dražen Burić, Zvonimir Bebić, Dejan Vukašin, Luka Pitalo, Denis Ercegović, Zdeslav Vrdoljak, Saša Cvitanović, Mihovil Dujmović, čuče: Ognjen Uljević, Ivan Rabadan, Teo Đogaš, Ivor Krolo, (nedostaju Ante Trogrlić, Mate Jurčević, Siniša Tukić i Mirko Ivandić)
Momčad „Mornara“ s kojom je Matuta započeo trenersku karijeru 1986.g. i s kojom će krajem iste godine osvojiti Europski KPK: trener Dragan Matutinović, Nenad Matošić, Renco Posinković, Branimir Bućan, Boris Katić, Branislav Zovko, Deni Marinković, Tonko Bezina, čuče: Teo Novaković, Nikša Strmšek, Joško Kreković, Zoran Filipović, Srđan Trgo, Miro Marušić.
Jedno od gostovanja na Banjici, 1976.: članovi Uprave Pero Matutinović i Ivica Peterlin, trener Feđa Penović, Goran Drezga, Srđan Bužančić, Joško Kovačević, Boro Savić, Nenad Matošić, Zoran Kačić, Jakov Galić, čuče: Michelle Squiccimaro, Branislav Zovko, Mario Matulić, Dragan Matutinović, Boris Fradelić, Lucijan Prelević
Vaterpolska momčad, 2008.: Danijel Burić, Ivo Brzica, Jerko Marinić – Kragić, Ante Čorušić, Goran Mataić, Hrvoje Bobanović, Jakša Jurišić, Marin, Ban, Ivan Bebić, Jure Marelja, Željko Kovačić, Toma Vojković, Alen Bošković

UPRAVA

Vicko Batinica

predsjednik

Mladen Brodarić

dopredsjednik

Vili Mladinić

tajnik

Jure Smoljo

član stručne komisije i član izvršnog odbora

Vedran Jelić

član izvršnog odbora

Damir Roje

član izvršnog odbora

Mladen Marović

član stručne komisije i član izvršnog odbora

Teo Đogaš

član izvršnog odbora

Damir Kotrulja

član stručne komisije
Scroll to Top